Nekad bi se kad se dva čovjeka upoznaju kroz razgovor pitalo i za "mal".
-Šta imaš od mala?
-Imam, hvala Bogu, 5 krava, 70-tak ovaca, 2 konja...
Bogastvo i imetak su se izražavali ovom arapskom riječju "mal" a predstavljali uglavnom kroz stoku za koju je ova riječ u našem jeziku postala sinonim.
Danas se vrlo rijetko koristi. Kada bi danas nekog pitao šta ima od mala, vjerovatno bi dobio odgovor:
- Malu platu, malu penziju, mal stan...

El Gazali u "Poricima duše" kaže: "Zla ovog svijeta su mnogobrojna, ali najveće od svih njih je ljubav prema bogatstvu (Mal). Ova ljubav je često udružena sa patnjom i bjedom. Njegovo pomanjkanje može dovesti do očajanja I nevjerovanja (kufra), a njegovo posjedovanje do razvrata i protivljenja. Bogatstvo, međutim, ima svoje koristi koje mogu dovesti do spasenja. To je pohvaljeno i u Kur'anu i u Hadisu..."

Nekad su ljudi mislili da je za sreću potrebno malo. Ne znam jel' u vaktu kada je ova mudrost stasavala u narodna mišljenja iko u ovoj oznaci količine MALO vidio riječ MAL, ali danas se svijet uređuje tako da ova izreka ima ispravno značenje samo ako se pod malo misli na "mal" i to ne baš u malim količinama.
Koliko god ne odustajali od mudrosti naših prethodnika, koliko god se trudili ponavljati ih i citirati, u stvarnosti se većinom slažemo s konstatacijom da je za sreću potreban "mal".

Poodmakla zora čeka da sunce sjekne u njenim raširenim rukama. Ugodna toplina ljetnjeg jutra, miris povaljane trave, rosa na njenim laticama i stotine zvukova malih joj stanara u ušima. Tlo na kom ležim zavaljen na leđa obraslo je mahovinom. Ugodnost kvari samo nagib terena koji me tjera da se jače nogama opirem kako ne bih odklizao niže. Gledam u krošnju trešnje ispunjenu crvenilom dozrelih plodova desetak metara iznad sebe. Još koji trenutak i ispuniće se šarenilom prvih sunčevih zraka. Nebo šilji svoju upupčenost tek urijetko zakićeno sitnim bijelim oblacima.
Grickam slamku zubima sjetan što ne znam slikati, da na platno, nekad, prenesem doživljaj.

Sliku sedam u punoljetstvo jakom stasalih mladića u maskirnim uniformama, što s puškom u ruci, nakon jednosatnog puzanja pod neprijateljskim rovovima čekaju znak za napad.
Pospana lica što će bez dvojbe zaspati na tom istom mjestu javi li se da napada nema i žustro potrčati naprijed javi li se da ga ima. Nije to ništa posebno u ljetu devedeset i treće. Ništa posebno u Bosni devedeset i treće. Ničim poseban ponedjeljak. Neko će možda poginuti, neko će možda preživjeti. Sunce će sigurno granuti a trešnja čekati berbu. Hoćemo li je brati mi ili oni u rovovima gore iznad nas, ili će ove godine ostati bez ljudskih dodira, znaće se za nekih petnaest minuta. Toliko je potrebno da se bitka dobije ili izgubi. Puščani hici, eksplozije ručnih bombi, bubnjanje krvi u vratnim žilama zatomiće za koji trenutak pjesmu zrikavaca i drugih stanara našim tijelima uzbihuzurene livade, no oni će, bez oBzira što ih mi ne čujemo i dalje jednako pjevati kao što će i Sunce jednako precizno slijedti svoj luk nebom iznad našeg (ne)postojanja.

U školi smo učili da je osnova rečenice subjekat i predikat. Mujo radi. To se zvalo prosta rečenica. Mujo-subjekat imao je posao-predikat. Kako čovječanstvo napreduje pokušava da se riješi svojih prostosti. Tako od tog primitivnog oblika proste rečenice dolazimo do Krležinih rečenica od jedne A5 stranice za koje još niko nije tačno utvrdio jesu li posljedica razvoja kompleksne ljudske misli ili lijenosti u stavljanju interpunkcijskih znakova.
Helem, rečenice prate društveni razvoj, razvijaju se i doživljavaju promjene zajedno s društvom. Jedna od tih bitnih promjena jeste da subjekat i predikat gube na važnosti te se sve rjeđe traže u rečenici. Ako vam neko i kaže da pronađete Muju subjekta vrlo rijetka pojava je je da ćete naći i da radi-predikat, a ako to i nađete osnovna uloga rečenice ni blizu neće zadovoljiti najnužnije očekivanje postavljača pitanja bez priloški odredbi, atributa, pridjeva....
Danas je bitnije čiji je Mujo, nego je li Mujo uopšte, zatim kakav je Mujo. Kod predikata je važnije gdje radi nego sama činjenica dal' radi.
Posebno su postali bitni prilozi svih vrsta:
Vremenski prilozi koji govore:Kada radi, odkada radi, dokada radi?
Mjesni prilog: Gdje radi?
Načinski prilog: Kako radi?
Posljedični prilog: Zbog čega i za koga radi?
I na kraju, danas najpopularniji prilozi koji su preuzeli potpuno preimućstvo i važnost nekadašnjeg predikata, njihovo visočanstvo KOLIČINSKI PRILOZI koji u bitnome određuju i subjektivitet samog subjekta.
Oni odgovaraju na suštinska pitanja današnjice: Koliko i koliko puta? ovoliko, toliko, onoliko, nekoliko, malo, premalo, više, previše, prekoviše, najviše, ponajviše, manje, najmanje, ponajmanje, dosta, odveć, opet, još, sasvim, potpuno, previše, jednom, dvaput, triput, hejbet...
Oni su u mnogome doprinijeli i revoluciji u matematici koja je njihovom pomoći došla do krajnjeg označja beskonačnosti koji se dobija jednostavnim odgovorima na pitanja vremenskog prilog "kada" i količinskog priloga "koliko" = NIKAD DOSTA!