Povratnik

Kako bi bilo, da je putovanje kroz vrijeme moguće, doći u svoju ulicu prije nekoliko desetaka godina i susresti sebe s klikerima u ruci, pogledat se u oči, prisjetiti se sutrašnjeg dana kojeg ti sada znaš a ti ondašnji tek čekaš da ga odživiš. Da li bi se sam sebi predstavio ko neki rođak i zagrlio se u nlaetu neopisive ljubavi kojom samo sebe možemo voljeti, odveo malog sebe na sladoled, čokoladu i sve one zerzervate kojih si tada bio željan ili, možda, tek, stajati na drugoj strani ulice, iz prikrajka žvakati te sretne trenutke dječaštva bojeći se da te onaj mali ti ne vidi???

Tako nekako izgleda dolutati iz daleka na ovaj blog koji je neko ipak sačuvao kroz sve ove godine, listati svoje misli, riječi, poruke… i družiti se sa sobom, deset godina starijim. U zaleđenom trenutku lijepog sjećanja vrtiti nikove i sjećati se lijepih druženja koja su sada daleko koliko jedan život a opet, ovdje žive kroz komentare, privatne poruke, dobrim dijelom još uvijek žive i neizbrisane blogove i profile.

Iako je facebook ponudio drugu sferu zbližavanja i masovnosti nikada nije niti će moći biti ono što blog, ovakav kakav jeste nudi. Dok je facebook ponudio korisnicima da se objave prije nego i sami budu svjesni šta objavljuju blog je ipak, na svoj način zadržao onu dozu iščekivanja i sačuvao svoje korisnike od prevelikog izražaja slikom umjesto riječju.
Facebook je samo druga verzija sms-a a blog je, mislim, dobro staro pismo, koje putuje malo sporije ali na sebi nosi žig i otiske i mirise i tihu dozu intime koja nam treba da bi održali čaroliju života živom kroz mistiku i dočaranost koja nas goni da svakim novim nikom kreiramo i novi zamišljaj satkan od imena, avatara i grozda postova koje nudi i prosipa… Ponekad, kad bi mi zadnjih godina pod ruku dolazila kakva dobra knjiga nekog novog bosanskog autora, upirao sam oči u njene retke i pitao se, je li to nečija s bloga, jer, znam, pamtim, da su ovdje pisali istinski nadareni pisci čiji zapisi po slovu zakona bivstvovanja neće moći izbjeći da nađu put i u šuškana izdanja, zakona koji kaže da dobro ima svoje mjesto i svoju potrebitosti da nadvalada intimu bezimenosti i ukoriči se za vječnije trajanje.

Žeđ za rječju bila je i biće žeđ za zbližavanjem. Čitan ili nečitan post svjedočiće o žeđi njegovog ispisatelja, čak i onda, kada slova ne bude, tek možda poneka tačka.

U sistemu vrijednosti kojim nas društvo stišće i obavezuje svakim danom iznova nas tjerajući na svoje obrasce bivanja, blog će nuditi mogućnost, intimnog zbližavanja, koje ne mora da nosi ime i prezime, sliku i druge podatke, ali mora da nosi prihvatljiva čovjeka s normalnim i zdravim mentalnim sklopom ukoliko ne želi da se izgubi u hiljadama nezapaženih.

Drago mi je da sam se našao ovdje i nadam se da ću se češće nalaziti. Pozdrav svima kojih se ovdje sjećam, bili ili ne bili, čuli ga ili ne čuli, čuće ga u meni, u onom dijelu gdje s najljepšim mislima čuvam sjećanja na davne dane provedene na ovom blogu