BROJKE I SLOVA

Gledamo se. Ja i hartija. Zatvorena česma i leđen.

Lomim prste nad tastaturom k’o dragi drug Demir nad klavirom – razgibavam pipke da lakše gađam tipke.
Polahko puštam misao da teče.

Svaka je misao označena riječju, svaka riječ sastavljena od slova. Milion misli, milion riječi, samo 30 slova. Ni sa šta manje ne možemo više.

Sa 30 KM jedva nešta kupite, sa 30 ljudi ni izbore ne možete dobiti, sa 30 mrnđela ni tespih ne možete napravit, ali sa 30 slova možete napisati roman, priču, pjesmu, pismo, oporuku, pitanje, odgovor… Objavit rat i zaprosit djevojku!

Sa trideset slova mogu da ispišem 360 imena i prezimena ljudi koji su u mom životu nečim važniji od drugih te sam ih kao takve spomenuo i zapise o njima ostavio u svojim dnevnicima.

360 ljudi i nije mnogo za 13 970 dana, koliko ima kako sam prvi put proplako kraj šporeta u staroj kući u Banjici.

Pa i kad odbijemo 2 920 dana koje sam u životu, kao dijete, bio nepismen, opet mislim nije puno.

Jednom mi je neko od poznanika, nabasao na ove moje dnevničke zapise i pitao što će mi to, zbog čega ti zapisi, pa mu odgovorih: “Da mi ne daju lagati! “

Ako iskreno čitaš svoje životne dnevnike, neumoljivo ti svjedoče ko si bio i šta si postao.

Često čitam svoje zapise i presabiram se kroz njih.
Iz jednog od tih zapisa vidim das am u septembru 1988.godine sahat vremena virio kroz prozor voza koji je iz Sarajeva preko Prijedora išao ne znam gdje. 13 puta na 13 usputnih stanica sam pitao konduktere: “Jel’ sad Prijedor?”

Bio sam sam, bio sam uplašen i trebao sam izaći u Prijedoru.
U kupeu, preko puta mene, sjedio je stari čiča koji je u onom ratu imao 4 godine staža ali ni dinara penzije. Bio je, kako sam reče, a ja kansije u dnenvik zabilježih, u pogrešnoj vojsci. Domobran.
Upisao sam ga u svoju svesku. Bilo me tada strah slušati njegovu priču. Bojao sam se da će odnekud bahnuti policija i odvest ga, a mene ispitivati i rezilit mi babu što me nije naučio šta trebam slušati. Dobro sam znao da se ne smije pričati da si u onom ratu bio išta drugo nego partizan.

Kasnije sam shvatio da ni moj rahmetli dedo nije u toku rata, kako se pričalo, nosio vodu partizanima nego AC miliciji, ali, osim te sitnice, znao sam da je ostatak priče istinit.

S godinama i sjećanja blijede, na Golom otoku i preko noći.
Čitanje zapisa iz dnevnika porodi i prisjećanje na događaje koje nisam detaljno zabilježio ali koji ožive kroz one makar i šture infomracije. Nakon dolaska u Prijedor i sretnog izlaska na pravoj stanici narednih dana sam pohađao goransku školu na Kozari i upoznao vršnjaka čiji je babo bio hodža negdje u Prijedoru. Ne znam mu ime, ne znam ništa drugo o njemu osim sjećanja na tih desetak dana druženja. Bili smo jedini u grupi koji su preskakali obroke s mesom jer nismo znali je li svinjetina. Ne znam bi li danas kozarske šljive sa suhim hljebom bile ukusne kao onda.

Listam dalje stranice svog dnevnika iz tog vakta. S manje od trideset slova sam opisao i Nadu. Djevojku koja mi je na završnoj večeri goranske škole prišla i upitala me jesam li za ples.
Jesam! Kako nisam! Samo da sam ikad plesao i da nisam toliko smotan i stidan da to kažem.

Plesala je s hodžinim sinom, a ja sam gledao sa strane i pamtio te momente da mogu sebi dočarat kako bi bilo da sam znao plesati.
Čitam svoj dnevnik i primjećujem, na oko, da ako na prvi pogled primjetim na jednoj stranici mnoštvo samoglasnika, odmah pomislim da je tu sigurno ispisano nešto emocijama obojeno. Takav je naš jezik čini mi se.
Ako je tekst štur, riječi kratke, ako ima dosta slova T, G i R. Onda je to suhi opis koji se nametnuo nelagodom i strahom među druge stranice.
Ako krajeve stranice nađete išarane kao nekim cvjetovima ili srculencima, onda je to znak da ste i ranije mislili da ste zaljubljeni, slobodno preskočite. To je čudna bolest psihe koja se umije ponoviti podsjetite li se da imate srce.

Čudno je šta sve čovjek može sa trideset slova, Arap čak sa 28, cijelu historiju svijeta opisati. Sa sedam slova možete nekom reć’ da ga volite ukoliko je nesposoban da to vidi iz vašeg pogleda, sa sedam da vam je žao, sa šest se izvinuti, sa četiri… tri…dva…
Al’ i pored te velike moći slova brojevi opet s mnogo manje iskazuju više.

Njih i nema kad dublje promislimo, osim broja JEDAN.
Dva je već samo riječ za 2 JEDINICE, dva puta po JEDAN, tri za tri…
Kod brojeva je u suštini samo JEDAN, jer svaki drugi broj samo je u stvari pokazatelj koliko se puta ponavlja JEDAN.
Tri stotine znači da je toliko onog JEDAN smješteno u jednom.
Kad matematičar kaže djevojci da bez nje nema ni njega.
On u stvari kaže da je sve NULA ako nema nje koja JEDINA. Ako je ona tu onda ih pak nije DVOJE nego JEDNO jer je on svakako NULA bez nje.
Pola nije broj, pola je samo pokazatelj nedostatka cijelog.
Pola je JEDAN čiji je DRUGI otiš’o s TREĆOM.
Ko se bolje razumije u matematičke operacije razumjeće.

Imam i zapis o Mehi. Meho je, po mom skromnom sudu u dnevničkom zapisu o njemu, greškom upisao medresu. Znao je napamet vadit korjen od 8 iz 124 i prava je šteta što nije upisao školu u kojoj ima matematika.
Imao je mal nos i velik vrat. Volio djevojke koje su malo popunjenije i zamišljajući svoju bivšu više vodio računa o kubikaži nego li njenoj mogućnosti razumijevanja komplikovanih matematičkih formula. Njega sam prije nekolike godine sreo. Ostao je dosljedan svojim idealima. “Fi” njegove životne saputnice svjedočio je o snazi njegovog matematičkog genija. Ona je poznati stomatolog i iako ne zna u sekundi napamet izvadit korjen nekog broja, dobro živi od vađenja živaca ljudima.
24.10.2007.godine sma zapisao među tih 360 imena i sebe. Pomislih, nabasavši na ovaj zapis, onako na prvu, da sam tad morao bit podvojena ličnost čim sam pisao o sebi kao o drugom, al’ iz opisa koji sam tad ostavio svatih da sam u stvari bio van sebe. Na zadnjoj korici, unutrašnjem dijelu, zapisao sam i jednu ideju koja se tiče gore spomenith navoda. Naime, trebalo bi uraditi one žute trake, kakve stavlja telekom ili policija, ne daj Bože, na biblioteke, čitaonice, galerijske prostore, muzeje…i da na tim trakama piše:

OPREZ, OVAJ OBJEKAT MOŽE SADRŽAVATI OSTATKE KULTURE ILI SCENE KULTURNOG DIJALOGA NE PREPORUČUJE SE MLAĐIMA OD 65 GODINA
(Za kompletan natpis ne treba više od 25 slova.)

Svaka je misao označena rječju, svaka riječ sastavljena od slova. Milion misli, milion riječi, samo 30 slova. Ni sa šta manje ne možemo više. Kad nas poznanici više ne mognu sresti, ostaće samo slike i riječi o nama, ostaće slova, njihov broj je zajamčen, mi im samo udahnjujemo raspored.
Sa trideset slova možeš reći sve, sa sedam sasvim dovoljno.
Ako ostanete neshvaćeni, ne mjenjajte tih 7 slova, ni raspored, samo im uvećavajte broj ponavljanja. Kažu da ako se čuju i hiljadu puta, srce će poželit i 1001.

S trideset ljudi ne možete dobiti izbore al’ s jednim možete da se gledate bez riječi… I jedino tu, kad se bez tog jednog osjećate nulom množenje nule i jedinice ne daje nulu.