Sredinom sedamdeset četvrte jeseni
Stoljeća prošlog,
iza iftara dvadeset
prvog ramazanskog dana
Na dlan babice ispuzao
K’o osmjeh na lice
majke kanuo
Plačem novorođenčeta
Okadio sobu
Što devedeset i druge
Pet tenkovskih granata
izdržaće
Prije nego raspe duvare svoje.
U cvjetnom krilu neninih dimija
S krajem jamenije među
sitnim prstima
Upijao šehadet
I adete predaka.
Puzao u krilo babino, majkino, dedino, amidžino, tetkino
Za sinijom okruglom
Ćasom limenom
Pitom sirnicom
I čorbom grahovačom
Učio bismillah
I elhamdulillah.
U kršu humskom prohodao
U škripu plač sakrio
Bijeloj kocki šećera
Osmijeh poklonio.
Rastao, rastao, rastao…
Ilmihal pod pazuhom nosio
K nebu dlanove pružao
Čobanske dane nizao
Rosna jutra
blagosiljao
Međ’ otkosim otkivajući kosu.
Ispunjao šare na serdžadi pamćenja
Najljepšim pričama o
pejgamberima
Među kojim svijetlješe
ime Muhammedovo
Kao što imena njegovih
najbližih svjetlješe među
Drugim ljudima
Imao druga Zorana, imao druga Nedžada
drugaricu Dijanu,
Editu, Mirsadu
učitelja Žarka i
razrednika Mirsada
Zbrajao brojeve i
nizao slova
Učio Ćopića i Andrića i Darvina.
U mektebu hodže Salke Ćesira
usnio snove o toplim
hodnicima
Gazi Husrev-begove medrese.
Baščaršijskom kaldrmom utiskao u sjećanja
Šesnaestogdišnjaka
prva sarajevska pamćenja
Učio tečno izgovarat
harfove, ajete, sure
Historiju, gradove,
alime
I nježna imena
vršnjakinja
Iz ženske medrese.
Trunio dane u noći
Noći slovima
Sitnim rukopisom u
dnevnik meć'o
Bježao od glasova o
ratu
I prve stihove u sebi sprećo.
Na putu kući devedeset i druge
Poplašen Bijeljinom
Zaobišao barikade.
Uskoro babin osmjeh tražio u škrtom sjećanju
A tijelo pod kamenim
nišanom
Oblazio
Učeći Fatihe
I moleći Boga da
majčino srce
Ne prepukne nad njegovim.
Šaptao Neretvi da ga čuva
Vlašićkom snijegu
Treskavičkim vrhovima
I sanjao slobodan put
Do strehe Gazi
Husrev-begove džamije
Da sedždom sastavi
krug
I oko sebe i onaj u sebi.
Imao braću Bošnjake
Muju, Naila, Nusreta,
Sanela…
Turčina Mehmeda
Arapa Mutesima
dugu iransku pušku
čvrst nijet da učini
hadž
i lijepu naviku da svrati u tekiju.
Dodirivali ga devedeset šeste k’o sveto biće, gaziju
Na ulicama Teherana
Medine i haremu Kabe
Dodirivala ga
muslimanska ljubav rukama srca
Jednog vrtlara iz
Širaza
Keramičara iz
Afganistana
Trgovca iz Medine
I taksiste iz Meke
Te stotine drugih iz
tavafske rijeke
Oko kuće Božije.
Vratio se majci s nadom
Da ponovo joj je u čistoći rođen.
Sazorilo stoljeće u novo
Proljeća i ljeta
prošla
Jesen se nadvila
Na golo tjeme
I sijede vlasi u zatioku
Kaharan zalogaj u grudima
Neisplakana suza u oku.
Osta u duši pendžer tekijski
S pogledom na minber
voljene džamije
Ostaše prsti dječiji
Stišćući krajeve
šamije
Pod dlanovim oštra
kosa
Milog evlada
Bosna
Arabija
Perzija
I jedno teško SADA.
Kad zvonar stada našega
Izgubi zvono sa svoga
vrata
Dedo se u namazu
uspravi
I nakon dva rekjata
Oslonjen na Božiju
uputu
Nađe ga u haptovini
Ispod Prolomljene
bukovine
K’o da ga je svojom
rukom
U nju ostavio
Volio je, ala rahmetile
Što je Muhamed Ali
boksovao noću
Manje je u tom teškom vaktu
morao skrivat radost što je musliman.
Zato, i ja, ponekad tako
Ustanem noću
Manje me strah da će
neko vidjet’
Kad nakon dva rekjata
Podignem ruke i
zamolim Boga
Da ja i čeljad moja
U ovoj prolomljenoj
stvarnosti
Ne izgubimo svoje zvono.
