POVRATNIČKA HAREMSKA LIRIKA

POVRATNIČKA
HAREMSKA LIRIKA

Da pogled
korača kao što tijelo čini noseći svoju težinu na kratkim umornim nogama mnogi
horizonti ostali bi neviđeni. Da misao nije beztjelesna Hiljadu i jedna noć
bila bi samo izajacijski uzdah. Da je Zemlja glatka lopta Nermin ne bi morao da
se spušta sa autobuske stanice do Neretve a onda opet brdu do sela. Da je glatka
možda bi i Nerminova duša imala jasnu glatku površ bez hridina, litica, uvala i
vrtača. Lakše bi disao uz puteljak od Neretve ka selu i ne bi bilo gute u vratu
koja se puše svakom mišlju i svakim sjećanjem.

Svijet je
obišao, većinu godina proveo putujući od mjesta do mjesta, a opet, tu ga na
poljima djetinjstva najviše ima. Kao da se čovjek ondje gdje se rodi u stvari
rasprsne u hiljade komadića, pa onaj jedan, najveći, odlazi, putuje, živi,
sanjari a svi ostali, tu u zavičaju kete i čekaju ispod uvijek zelenog
kukurijeka, pod lišćem duba, u kori jabuke, u račvi kljena i grozdu sitnog
divljeg grožđa.

Lijevo na
izlazu iz polja je ulica koja nikad nije bila ulica nego potocima ishrdan
konjski put, desno je harem. Pravo ispred je betonski zid i davno podignut, sad
već struho plot.

Nermin zastade!

Volio bi odmah
do svoje kuće, al’ to znači da će sutra svratiti na harem. Ako sutra svrati na
harem, nije siguran da će imati snage da produži do autobuske stanice.

Možda je bolje
da odmah ode na harem. Kuća će upitomit krik njegovih grudi. Darovati mir rodnog
praga. Izmiriti žive i mrtve, prošlost i sadašnjost i brižna, strepljiva lica
mahnut razbijenim prozorima ispraćajući ga ponovo u svijet. Harem neće. Harem će
ga vratit kući.

Put iz kuće ide
u harem, s harema kući.

Lučilište
zbilje i utvare, jasnih izvjesnosti i maglina iz svijeta zamišljanja i želja.

Iako su seoske
kuće već izdaleka vidno zapuštene, harem ima novu kapiju. Metalnu. Zelenu.

Ljudi su
odselili, pronašli nove zemlje, nove kuće i stanove. Harem nisu. Svježi nišani s
godištima njegove generacije.

Stoji. Gleda.
Ne trepće. Klika pogledom listajući stranice Deadbook-a.

Cijeli harem
kao knjiga, kao kitab. Nišani bijeli stranice knjige mrtvih.

Pradedo, dedo,
babo i prazno mjesto pri kraju reda.

Rahmet im duši!
Fatiha straha za dram nade i postojanost života.

Nigdje život
nije tako postojan kao na haremu.

Nigdje čovjek
nije tako miran kao na haremu.

Nigdje misao
nije manja nit srce stisnutije kao na haremu.

Nigdje prošlost
kraća a budućnost neizvjesnija kao na haremu.

Nigdje te nema
više nego na haremu ako te život bez evlada ostavi.

Jedno malo
smrtno mjesto na kraju reda biće tačka nad njegovim čokom.

Ode li, umre
li, sahranjen bude mimo ovog harema, ta tačka neće nikad biti stavljena i cijela
priča o njegovim precima imaće gramatičku grešku.

-Surutka i
poneki sitan komadić sira smo mi! – reče mu, tugom za zavičajem iskopnjen
Gačanin u Salt Lake City-ju, sedam dana prije njegova povratka.

-Nas je vrijeme
opljevilo, Nermine!,- nastavio je njegov sagovornik vidno uzbuđen viješću da će
Nermin obići rodni kraj.       -Kajmak je pao za Turske carevine, pavlaku nam
uzela Austro-ugarska, najbolje iz mlijeka Kraljevina Srbija. Ona nas je i bez
škipa ostavila. Komunisti oduzeli vime… zadnji rat pašnjake… Samo surutka s
pokojim komadom sira i klimav rasušen kabo. Curimo i hlapimo na sve strane i
divljamo kao što nam očevina neobrađena divlja u korov, crni trn i kamen. A
kamen se tići Nermine ako ga ljudska noga ne gazi… Tići se bolan k’o ova moja
bolest. Svakim danom što je mene manje, nje je veće. A opet, vidiš, kraj je u
mojim rukama, mene kad nestane i nje će nestat, tamam kad najveća bude. I rek'o
sam đeci:

– Samo jedno
tražim. U moj me harem sahranite, a ja sam uštedio za troškove!

Treba ukrast od
kamena. Svaki se mezar otravi, nikad ne okameni…

Na izlazu iz
harema, friška humka s drvenim nišanom. Da je poš'o dva dana ranije stigao bi
Avdi na dženazu. Išli su zajedno u osnovnu školu…