Valjda sam jučer malčice previše natezao misli u pokušaju smišljanja gdje da namaknem novac za kupovinu finih knjiga koje ”pojeftino” vidjeh na sajmu knjige u Sarajevu pa se to odrazilo i na moju podsvijest koja u kombinaciji sa sinoć pred spavanje odgledanim filmom ispod sklopljenih kapaka u svijetu imaginacije izrežira nimalo lahak san.
K’o sastalo se nas nekoliko u klubu knjige. Sjedimo za okruglim stolom, srčemo supu od slova, pušimo olovke a na mjestu gdje inače prazna polica čeka knjige u mom snu urađen kao neki podijum, bina, na bini štanga, baš ona američka, mesingana, glatka. Uzbuđeni smo, napeti, alegorije, aliteracije i hiperbole nam napinju adamovu jabučicu, oči zamagljene inspiracijom…sve pisac do pisca.
Sjedimo u iščekivanju nastupa… I onda na pozornicu izlazi ona. Ni tanka ni debela. Ni bijele ni crne puti, umjerena. Prolazi pozornicom i pokazuje lice, onda se okreće i pokazuje naličje. Na kraju lagano zastaje kraj one mesingane štange. Hvata se tankim ručicama za nju i polahko počinje da se lista. Otvaraju se njene korice, čitamo naslov, impresum, uvod, zaplet…Knjiga kakvu pisci više ne pišu….
Zarivam zube u vrh olovke, potežem dubokim udasima njenu srčiku, a zacakljen pogled ne skidam s nje. Kolega do mene, crven u licu doziva konobara i naručuje “Lijepu riječ za početnike”, upitno gledajući drugog kolegu koji odmahuje rukom, govoreći: ”Ja ću nešto jače, “sintaksu i gramatiku” da povratim krvotok”. Obazirem se da vidim šta će im donijeti, a konobar nosi dvije knjige na tacni, umjesto kašike il’ slamke tanke pozlaćene naočale položene preko njih. Za to vrijeme na pozornici knjiga se lista. Zaplet doživljava kulminaciju, listovi joj šuškaju, drhte, slova nemirno igraju na njenim stranicama.
Onda desno, bubnjar koji prati taktovima njenu izvedbu pojačava ritam, ona još više šuška, trese se. Glavni junak njene priče umire, prozor se otvara, jak vjetar zalazi u prostoriju, slova na listovima vrište grčevito se držeći za podlogu, no vjetar je jači, puše, grabi ih i otkida.
Čitava prostorija ispunja se hiljadama slova koje vjetar vitla u kovitlace, a knjiga, ostavši naga, koricama pokriva svoju golotinju i postiđena bježi s bine. U bijegu je stiže kolega što je naručio “sintaksu i gramatiku” i zadjeva joj među stranice “andrića”. Budale, mislim ja. Da ih je dao meni mogao sam obogatiti biblioteku s najmanje 20 dobrih naslova.
Na tu misao nešto me hladno dodirnu po čelu. I opet. I opet. S mukom razmrsujem vizije sna, otvaram teške kapke, a pogled uprt u plafon susreće se s polukružnom linijom nabubrenih kapi koje se u blagom ritmu, jedna za drugom otiskuju ka meni. Krov mi prokišnjava, ploča se zadnjih dana od povelike kiše nadojila vodom i sad ujednačenim ritmom kapa.
Ustajem bunovan, postavljam lavor, malu plastičnu kadicu i na treće mjesto pri ruci mi se nađe dječija tuta. Lupkanje kapi od plastiku probudilo i dijete. Zbunjeno škilji iz svog kreveca. Gleda u plafon, gleda u svoju tutu a onda plačnim glasom projeca: “Moja tuta!”
Ja mu uzvraćam toplim pogledom, utješnim riječima i gonim iz glave pomisao – kako bi to sve izgledalo da umjesto kišnih kapi s plafona, padaju slova.
Odlično! Bravo!
hvala…