IME LJUBAVI

Pisao sam o strahovima. Onim dječijim koji nas gone da upoznajemo svijet oko sebe, kako bi prestali da ga se plašimo. Pisao sam o čuđenju koje je nastajalo upoznavanjem tog svijeta. Pitao se Ko ga sazda tako veličanstvenog i kakav je tek ON kad toliko lijepo je ono što je stvorio?

Pisao sam o ljudima, kruni stvorenog. Začudnom jedinstvu i različitosti koja svjetluca u svakom od nas kao nemirna površ’ vode pod imaginarnim prstima sunca. Putovao da vidim pute i staze, krajolike i oblike. Držao oči otvorene i usne u osmijeh razvučene… Začudnost je bila veća što se njena tajna više dokučivala, a ljudi draži i bliži što su godine potrage više tekle.

Onda sam otkrio čaroliju tišine i pero je prestalo nizati slova. Ono samo, hartija i tinta u svom nepokretu tihovali su grijući me u naručju što ličilo je na iščekivanje. Mislio sam da to je kraj puta, da u tišini iz koje je pošao skončava um, kao što iz crne rađaju se i na posljetku u njoj nestaju sve boje. Trudio sam se čuti je, svjestan da ona mene čuje.
Onda je pero ustalo, slova se skupila, na hartiji započe ples…

Pišem o muzici,

pišem o skladu hiljadu tišina,

pišem o tajanstvenom dodiru bez riječi,

pišem o neispisivoj dubini pogleda,

što zagledani jedan u drugi

harfu srca pretvore u

more ljubavi,

okean ljubavi,

svemir ljubavi

i onim strahovima o kojima sam pisao,

i onim začudnostima pred kojima sam

zatečen stajao,

i onim putima kojima sam gazio,

i svim ljudima koje sam upoznao,

i svim pitanjima koja sam postavio.

i onoj tišini u kojoj sam

nakon dobijenog odgovora skončavao…

Pišem o istinama koje postojanju daju ime

i jedini mogući odgovor!