U POTRAZI ZA ČOVJEKOM U SEBI

Volim
izvesti sina u šetnju. Susresti pri tom prijatelja koji vodi svog sina ili kćer.
Zastati s tim prijateljem u tišini posmatrajući kako djeca jednostavno prelaze
prag upoznavanja i upuštaju se u iskrenu igru, bez puno riječi, pitanja i
odmjeravanja. Čista insanska priroda lahko se spoji s drugom čistom insanskom
prirodom. Ako se oko nečeg i raziđu u svojoj igri za minut već to zaborave i
ponovo se igraju. 
Svi smo
tu jednostavnost imali u sebi i svi potencijal te jednostavnosti i danas nosimo
u sebi. Samo smo življenjem i odgajanjem da budemo JA zapostavili i dalekim od
sebe učinili milione jedinstvenih zajedničkih djelića INSANLUKA koji je postojan
i sadržan u svakom od nas. 
Izgradnja
svog zasebnog JA do neke je mjere potrebna za rad dosezanja sopstva svakom od
nas. No, mislim da naše društvo trenutno u više nego opasnoj količini naginje
negaciji istoga i potenciranju različitosti koja se, da nevolja bude veća,
potencira upravo s pozicije očuvanja jedinstva.
I bez
obzira na različitosti izvora podjela njihova osnovna postavka čini mi se istom.

U osnovnu
školu sam svakoga dana išao savršnjacima Zoranom i Ratkom. Znao sam da sam ja
musliman oni pravoslavci. Znali su da ja petkom idem na džumu kao što su i oni
svojim danima vršili svoje molitve. Znao sam da na zidovima njihovih kuća vise
ikone svetaca baš kao što su i oni znali da na zidovima moje kuće vise levhe s
kur'anskim ajetima.
I
završili smo osnovnu školu da nam to nikad ni u čem nije zasmetalo.

U
srednjoj školi sam upoznao Semira, Seada, Aida, Edina i mnoge druge.
Već smo
bili poodrasli i razvili svoje misli i sklonosti prema kojima smo birali
društvo, no generalno jednako sam volio i poštovao sve njih i sa svakim od njih
zavisno od okolnosti mogao sam normalno živjeti.

Onda je
došao rat, vratio sam se kući i shvatio da je neko moje drugove iz osnovne škole
ubijedio da ne mogu biti sretni ako životni prostor dijele sa mnom. Otišli su na
drugu stranu Neretve i uskoro ona polja i dvorišta, šume i staze po kojima smo
se nesmetano igrali cijelo djetinjstvo počeli su gađati topovima i granatama.

Gruhali
smo tako četiri godine. Sumnjam da je iko od njih u tom gruhanju našao sreću. Ja
sam ostao bez babe, bez mladosti oni bez kuća a možda i bez roditelja. Ne znam.
Nikada više nije bilo prilike ni potrebe da sjednemo na klupi pored puta u
Kosinu potoku gdje bi po povratku iz škole igrali zagonetki, tabirili koji je
fudbalski klub i fudbaler bolji, pišali u dalj…

Ja ni na
kraju tog rata, nakon svega što je bilo nisam naučio mrziti ljude. Sažaljevati
da, mrziti ne. Na sve gnjusne čini koje sam vidio i o kojima sam čuo tokom rata
gledao sam kao na činjenicu kako može i kako propada čovjek u nečovjeka kad
ljudstvo svoje izgubi i samo čvršće i jače molio Boga da ostanem čovjek u svojoj
iskonskoj ljudskoj prirodi. 

U
blagoslovljenim sokacima Medine i Meke, na hadžskom putu poslije rata susretoh
neke poznanike iz medresanskih klupa i džamijskih sofa. Radovah im se četiri
puta više nego sam im se radovao četiri godine ranije. Neki mi se obradovaše
isto, neki malo manje. Neki su mi zagledali jakom obrijanu bradu, neki cigaretu
u ruci. Ja nisam poznavao njihove četiri protekle godine oni nisu moje. Cijenio
sam i štovao svačiji životni put i jednako ih voljeć rastao se od njih. Nikad
nisam smatrao da moramo biti isti da bi se isto voljeli. Zavolio sam ih jer su
insani i i dalje su bili jednako insani i nije bilo razloga da ih ne volim.

Nakon
rata slijedio je drugačiji tempo života. Umjesto četnika, ustaša i naših počele
su biti vidljivije podjele po pripadnosti partiji. Ja sam odabrao svoju, onu
koja mi se majbližom činila al’ i dalje sam jednako i u drugim strankama vidio
insane i bivao tužan kad ponekad neki ljudi, bilo iz moje bilo iz druge stranke,
prestanu za rad stranke il nekog drugog interesa biti ljudi.

I tako iz
godine u godinu nakupio evo skoro četrdeset godina.

I dalje
jednako čovjeka gledam čovjekom po njegovom čojstvu, ne po prezimenu, položaju,
partiji. "Žicam" one neetiketirane trenutke i prigode u kojima se to ljudstvo
najviše ispoljava i izbjegavam one etiketirane koji traže od nas da prestanemo
biti ljudi kao ljudi a postanemo slijepi sljedbenici određene stranke ili
partije, pravca ili ideje.

No sve se
teže bježi jer sve je manje neetiketiranog intervala i u prostoru i u vremenu.
Sve je
više pitanja čiji si sve manje ko si? 

Sve je
manje sadašnjosti a sve više prošlosti. Kao da se stvarnost izvrnula pa umjesto
u budućnost mi idemo u prošlost.

Sve manje
je bitno ko i kako šta čini sve više u ime koga to čini.

I
džamijski safovi se poljuljali. Ono najsvetije što me uvijek grijalo. Kao da se
takmičimo ko će drukčije. 

Prestalo
se sa spoznajom Boga a jurišnički krenulo u spoznaju kako su neki nekad
spoznavali Boga.

Ne pita
se vjeruješ li, nego po čijem mišljenju vjeruješ.

I sve
teže je osjetiti mir prirode, u neprebrojivim ajetima Božijeg stvaranja tražiti
sopstvene trenutke Njegove blizine, u tminama noći primicati mu se kijamom,
rukjuima i sedždama.

Stvarnost
je sve bogatija svecima a srca sve praznija svetosti. Razgovori puni vjere
toliko brojni da za vjeru u djelima najvatreniji voditelji ovakvih razgovora
nemaju ni vremena a ni potrebe, čini mi se.

Kao da je
i pojam "Boga" u našoj stvarnosti doživio recesiju i inflaciju pa se skupljamo u
grupe i grupice kako bi smo nadjačavajući druge grupe i grupice uzeli više
"Boga" za sebe. Strastveno se borimo jedni s drugima kao da je vjera državni
parlament i kao da njeno stanje zavisi od broja naših poslanika u istom. I u toj
borbi ne privlačimo brojnost našom ljepotom, dobrom, napretkom, nego
razotkrivanjem manjkavosti drugih.
Skidamo
jedni s drugih haljinku po haljinku u nastojanju da jedni druge predstavimo što
lošijim zaboravljajući pri tom da je stid pola vjere i da ćemo nastavimo li
ovako goli u liku najružnijem hodati.

Ja sam
nekako uvijek smatrao da je srce Bogu predano moj predstavnički dom. I ako u tom
predstavničkom domu nema traganja za Bogom slaba će mi fajda od traganja hiljada
alima i mislilaca koji su živjeli prije mene. Njihovim riječima okoristiti se
svakako ali svojim iskustvom ukrasiti se jedino.

I dan
danas sjest ću sa svakim čovjekom. Neću okrenut glavu ni od jedne knjige.
Otvoren sam da svaki svoj stav i svaku svoju ideju zamjenim za bolju na koju
naiđem. Cijenim i cijeniću svako srce ljudsko u kom obitava božanska priroda a
sa suzama u očima zahvaljivati Bogu na ljubavi prema Njegovom Poslaniku koji je
komšiji koji mu je danima nečist na vrata bacao čuvši da je bolestan otišao u
posjetu s hedijom u ruci. Vjera i moral obitavali su u njegovom djelovanju a "u
ime Boga" bio jedini razlog njegovog činjenja. Nije ljude davao vjeri nego je
vjeru pružao ljudima.

Mnogostruki su puti Bogu ali Bog je Jedan. Ko u ime Jednog čini njemu je Jedan
dovoljan. Tad je čovjek zaokupljen svojim mahanama a Bog kao rezultat te njegove
zaokupljenosti daje da su drugi zaokupljeni njegovim vrlinama. Ja mislim tako i
tim mislima najprisnije priskrbljavam svome srcu sjećanje na Boga a svom
djelovanju djelovanje Božijom objavom predstavljeno kao dobro. I koliko god
mislio da sam u pravu na ljude oko sebe gledam s vjerom da su posjednici još
ljepšeg mišljenja i još ljepšeg djelovanja te molim Boga da me učini tragačem za
vrlinama koje će me podići a nikako tuđim mahanama kojima ću unizujući druge
sadašnji položaj svoj učiniti većim.
To bi bio
poziv na stajanje a društvu je određen pokret. To bi značilo obustavit budućnost
a potrebu za pokretom preusmjerit u prošlost. A ono što je bilo ne može se
vratiti niti nazatkom učiniti napredak. Iskustva i nauk prošlosti su snage
budućnosti a ne njeni ciljevi. Svako društvo ima svoje vrijeme i zahtjeve svoga
vremena, zanemariti ih značilo bi gladnom vodu a žednom hranu davati.
To što su
i voda i hrana dobri pojmovi ne znači da je dobar čin nuditi ih u predstavljenoj
prilici.

Mi smo
jedni drugima najbolja prilika za postizanje dobrih djela. Svaki čovjek kojeg
ubijemo, makar i u pojam, jedna je izgubljena prilika. Privlačimo jedni druge
svojim ljepotama. Niko od nas nije odabrao svoju voljenu zato što je druga kraj
nje bila ružna nego zato što je ona bila lijepa, nama najljepša.
Poštujmo
svoje različitosti i u njima tražimo zadovoljenje svoga JA. 

Mujo je
iz djevojačkog kola odveo jednu, njemu najljepšu, ali i ostale cure su se
poudale, samo su trebale Husine, Fadilove , Mehine… oči da se najljepšim
oglednu. 

Volim s
bismilom uzeti abdest i leći pokraj dječijeg kreveta prepuštajući i misli i dušu
i srce toplim nježnim milovanjima božanske blizine u koju uranjam gledajući lice
svoje tek rođene kćeri. Božije stvorenje spava, budi se, hrani se, diše Božijom
snagom i Božijim određenjem. Bez Božije moći nikakva druga moć ne može život
udahnuti u to malo klupko sreće. I nema razlike što smo mi veći i stariji i s
nama je isto. Samo je ono potpuno u Božijoj čistoći a mi smo u istoj u mjeri
naše svjesnosti Boga i Božije istine prema kojoj treba sagledavati sebe, ljude i
događaje a nikako Istinu krojit prema ljudima i događajima, partijskim i drugim
interesima.

I ma
koliko smo godina gruhali jedni na druge preko rijeke, i ma koliko smo rijeka u
životu prešli trebalo je očuvati čovjeka u nama i naći trenutka za predah, za
razgovor za onu Makom ispjevanu istinu: Valja nama preko rijeke!

Gradnjom
mostova se rijeke najlakše i najsigurnije prelaze.