Dedo mi je pripovjedao mnogo puta da je jedan turski sultan, a profesor Mustafa Spahić me naučio i koji, bio odlučio da svede mezhebe na jedan a kršćanima da ostavi na volju jal’ islam jal seoba u kršćanske zemlje, pa mu šejhu-l-islam, vrhovni autoritet za vjeru u turskom carstvu objasnio da je to u suprotnosti sa islamom i ovaj ga poslušao.
Pročitam tu i tamo da se ovi poznatiji muslimanski alimi danas oglase raznim povodima, ali mi se čini, ili da ih ne prenose mediji uvijek, ili da reaguju manje više samo kad nemuslimani ubiju muslimana. Ne vidim neke značajnije rekacije kad musliman ubije muslimana a ne previše ni kad strada nemusliman od muslimanske ruke.
Doduše nije to više jednostavno zaključiti i ko je musliman a još teže šta su i ko su oni što sebe zovu muslimanima a drugi ih muslimani ne smatraju muslimanima. Ne znam sad jasno jesu li Kurdi muslimani. Baška ono iz knjiga gdje piše da jesu, davno sam ja u školu išao i učio da muslimana ima milijardu ipo na planeti, stare su to više knjige, interesuje me ovo sad zvanično. Jesu li Libijci muslimani, Egipćani, Jemenci, Iranci, Iračani, mi Bošnjaci jesmo li i dokle jesmo i kad nismo.
Osim ovih dalekoistočnih muslimanskih zajednica o kojima se ne govori mnogo pa se nadati da je to zato što ne ratuju, ovamo bliže nama situacija je poprilično nejasna.
Zbunjuje me činjenica kad pogledam zlatom izvezena imena ponosa muslimanskog nauka nekad kojim se i dan danas kitimo i hvalimo i pred sobom i pred drugima što među njihovim biografijama vidim da ih je bilo i sunija i šija i derviša i petih i desetih… Danas ih sve svojatamo kao svoje i falimo se njima a one koji su danas na onom na čemu su oni nekad bili proglašavamo nemuslimanima.
Po tim činjenicama bih rekao da danas ratuju muslimani protiv muslimana. Po reakcijama ovih alima koje stižu i na naš se jezik prevode ne bi se baš uvijek reklo. Još uvijek je mislim izuzetak Palestina. Ne ulazeć u konkretnost brige o njoj čini mi se da se svi slažu po pitanju njihove obespravljenosti i solidarišu s njihovim žrtvama.
Kad je trebalo zbaciti Gadafija s vlasti navijali smo i mi ovdje u Bosni, facebook nam može posvjedočit o tom ako zarolamo statuse malo unatrag, bolje nego Željini navijači. Koliko se sjećam i visoki popularni alimi su također puhali u naše dlanove.
Skinuše diktatora, sunce slobode izađe i Libijom granu toliko čekani mrak.
Ljudi koji su do jučer o državnom trošku jedrili ka Evropi i svijetu danas se duše u gumenim čamcima.
Bi Egipat…pa Iraq, Sirija, Bahrein, Jemen, a bezbeli sam nešto i propustio…
Ne poznajem politiku, nisam ni nešto vele mudar, sijedu kosu mi prestigla ćelavost, knjige iz kojih sam učio sakrio sam i od sebe da ne ispadnem heretik, no, ipak se ovako iza ponoći ponekad upitam je li bolja Libija danas nego ona prije, Sirija, Iraq, Jemen…?
Šta kažu naši svjetski alimi? Je li nema više nijedan učen šejhu-l-islam poput onog s početka teksta, ili nije problem u njima. Biće da nema sultana kakavog je ovaj imo. Vazda je islam imo hrabre i učene ljude da kažu istinu i imaće, to je prirodi islama, samo mislim da se njima pune mezarevi, zindani i hapsane.
Određuje li nas muslimane danas generalno islam ili nacija? Dok slavimo nacionalne artiljerce, pilote… srcem ljubavi stajući na jednu ili drugu stranu zaboravljamo li onu najbitniju stvar. Pod tim granatama i mecima, bilo čijim, ginu djeca, ptice džennetske, meleci zemaljski ubija se hiljade života, milioni cvjetova bremenitosti majki što su ih s bismilom nosale i rađale. Zašto? Da bi neko ostao na vlasti, na položaju, nešto…
Bio sam premlad kada sam nosio pušku. I dan danas zahvaljujem Bogu da mi je komandant bio Muderris i da je nemuštost mojih misli i stavova čvrstim i ispravnim činila njegova naredba da je svaki civil svetinja u koju se ne dira i da je svaka svetinja svetinja bilo čija da je. Ne znam i drago mi je da ne znam kako bi postupio da je bilo drukčije a imao sam prilike da budem kušan. No danas svjestan stojim da je bolje popiti metak u čelo pred vlastitim streljačkim vodom nego li dozvoliti da ti neko proda logiku da je ispravno ubiti civila, dijete, starca… A Boga molim da ne dođu vremena takve kušnje.
Događaji u svijetu su kao oblaci. Vjetrovi pophlepe, mržnje, neljudskosti, faraonstva i karunstva, raznose ih po cijelom svijetu danas i niko nije siguran od njihovih munja i gromova. Trebali bi svoje srce vezati za istinu, za pravdu, za čestitost, voljeti njime one koji je predstavljaju bez obzira na narod i državu kojoj pripadaju…ako među nama, naoko nebitnim dunjalučkim pješadincima nestane onih koji su spremni na nečiju komandu komadat dječija tijela, mladalačka polja prijašnjih generacija, nestaće i moći modernih faraona…
Svakom pristrasnošću osim one uz Istinu, učenjem Poslanika a.s., tako lijepom i humanom objašnjenu, svrstajemo se na neku od pogrešnih strana…
Situacija se ne mijenja dok se narod ne promijeni, dok se na bolje ne izmjene sadržaj naših srca, naših željenja i voljenja, a naša željenja i voljenja se očituju u našem djelovanju.
Ma koliko se osjećali neznatnim, nebitnim i sitnim posuda našeg srca je najkrupnije što imamo. Molim za mir svjestan svoje neznatnosti ali i Božije veličine i svemoći, molim da naše dove nadjačaju broj granata koje smrt siju po svijetu, da svaka dova po jednoj ne da eksplodirat…da nas zbližuju naše sličnosti a ne razdvajaju razlike…Bože uslišaj u hajru! Amin!
