SRNAVA I LUKSI

Iako se ne mogu tačno sjetiti od koga je, još kao tele, dedo kupio Srnavu (od Hebibovića čini mi se) znao sam da je neko ko se poštuje i kome se vjeruje. I hajvanu se gledalo odakle je i od koga je. Taj poseban odnos prema domaćinu od kog je kupljena prenio se i na Srnavu koja je izrasla u krupnu kravu, velika vimena, muhanatu na djecu.
Ime je dobila zbog boje svoje dlake kojom je podsjećala na srnu, pogotovo dok je bila mlađa i manja. I dok su druge krave koje su se htjele rogom “bacit” na čobane vrlo brzo završavale na pijaci ili u pastrmi Srnavi se ništa nije zamjeralo. Davala je dosta kvalitetnog, mrsnog mlijeka i ako bi kad puhnula na koje dijete, a rekoh već da je nešto posebno bila muhanata na nas djecu, nije joj se uzimalo za loše, uglavnom bi mi djeca ispadali krivi što smo joj previše blizu prilazili. I nije se cijenila samo ona, cijenio se i njen porod. Bila je kao član porodice.
Ja sam je se bojao. Nekoliko puta me zaganjala i nisam bio nimalo sretan ako bi je trebao čuvati. No, nisam je mrzio, taj strah se godinama pretvorio u poštovanje i neku vrstu ljubavi.
Kada sam jednog pijačnog petka, u sedmom razredu osnovne, vraćajući se iz škole u hladu kraj starog mosta privezanu za jehu vidio Srnavu nisam mogao vjerovati. Prodali smo mi do tada, da sam ja pamtio, dosta krava i teladi, ali da će i Srnava jednom završiti na pijaci nikad nisma ni pomislio. Jesam li zaplakao il mi se samo stislo u grlu, ne znam. Nena mi, kad dođoh kući reče da Srnava nije više što je nekad bila, da je ostarila, da joj se vime više ne može ni dotaći jer je boli, da je, za kravlje godine, dala svoje i da je i za nju bolje da završi u klaonici.
Meni je to bilo neshvatljivo. Nisam mogao vjerovati i da ona posebna stvorenja na kraju završe kao i najobičnija. Znao sam da hajvan ima svoj životni vijek, žive i umiru ali nekako sam vjerovao da će Srnava ostati kod nas kad više ne mogne ni rađati ni mlijeka davati, da će joj njena “slava” omogućiti tu privilegiju.
Kad se dedo vratio s pijace čuh ga kako neni govori da ju je jedva i jeftino prodao. Stara previše, rek'o mu mesar.

Na sličan način, pred kraj rata završio je i naš ćuko Luksi. Dokle seže moje pamćenje seže i sjećanje na njeg. Od onih dana kada ga je još bio štene koje je trebalo po kršu nosat u naramku jer je bio sitan da se s njim bori pa do uživanja u čobanskim sijelima na kojima se pričalo o njemu kao vrsnom psu ovčaru koji je sam umio odlučiti naše ovce iz tuđih.
Nikad nikog nije ujeo a od ovaca se nije razdvajao. Koliko sam se samo puta čudio gledajući kako se ovce zalijeću glavama u nj i udaraju ga a da on ne bi ni zarežao.
-Nemoj im se bolan puštat, lani bar – govorio bih mu pođahkad u tim prilikama, a on bi me gledao onim šućmurastim psećim očima isplažena jezika kao da mi hoće reći da to njega ne boli i da se oni tako igraju.

U vrijeme rata već je bio dobro ostario a i pokupio par gelera od granata čije su mu detonacije, il’ šta već, bile uništile i sluh. Nije više odlazio za ovcama, samo bi ih ujutro kad bi ih dedo i nena pustili iz tora ispratio do prve kose i vratio se u hlad iza kolibe. Slabo je i jeo. Je li umro prirodnim putem ili je dedo zamolio nekoga od minobacačkih posada koje su bile smještene na planini da mu prekrati muke-ne znam, ili i znam al’ neću da znam.