LJETOVANJA

Iako, bez obzira što su to bili sedmi, osmi razredni osnovne škole, ja nisam najbolje razumio šta ta riječ znači, nije mi bilo mrsko kada bi me Dijana, koja je sa Editom sjedila u klupi ispred moje, na početku školske godine, pitala gdje sam bio na ljetovanju.
Najbliže riječi ljetovanje što bi zazvonilo tada u mojoj glavi bilo je ime naše krave Ljetave, ali znao sam da Dijana ne misli na nju. Njeni roditelji radili su u Njemačkoj, ljeti bi dolazili na odmor, ali, njihov odmor nije bio kao odmor naših baba. Oni za tih 30-tak dana ne bi kosili i kupili sjeno nego bi, kako sam shvatio, odlazili negdje na more i sunčali se i to su zvali ljetovanjem. To je i bio razlog što je Dijana mislila da i ja idem na ta ljetovanja jer bi u novu školsku godinu ulazio crn ko katran.
No ja nisam crnio od slane morske vode i jakog primorskog sunca. Ja sam crnio od planinskog vjetra koji se namakao u slanoći mog znoja i trine koja se lijepila po tijelu. Koliko god bi za vrijeme koševine ljeti umivajući se trljao vrat nisam mogao odaganti šuhvu da u onom crnilu na njemu pored izgorjele kože nema i koji dram trine. Da mi je tada kojim slučajem iza vrata počela nicat i djetelina ne bi me mnogo iznendilo. Planinski vjetar činio je da se osjećam posebnim i među vršnjacima koje je moglo zapasti da se kupaju i sunčaju na Neretvi. Njihova koža bi se nakon takvog sunčanja gulila i izgledali bi mi kad bi ih sreo kao da su oboljeli od neke kožne bolesti. Ja se nikad nisam gulio a uz porirodno crn ten ljeti bi mi koža dobivala boju na kojoj bi mi i danas zavidjeli mnogi uživaoci sunčanih roštilja od Antalije do Tučepa.
Vjetar bi se ravnomjerno zavlačio i ispod pazuha i ne bi bilo nikave neujednačenosti u toj boji osim one bijele linije koja bi se ukazivala kada se na fizičkom skinemo u šorceve a i tad bi, izdaljeg gledano, izgledalo kao da se crna majica istrepala iz šorca. Naravno, tu boju nisam imao samo ja, većina nas iz razreda ljeta je provodila u seoskim poslovima i imala taj “aristokratski” ljetni ten.
Famu o izuzetnosti moje kože koja se ne guli nakon ljetnog crnjenja razbiše mi Radešine 1993.godine. Bilo je to prvi put u mom životu da sam se mogao svakodnevno kupati i sunčati kraj vode. Baza nam je bila odmah do jezera, akcije bi se izvodile izjutra rano i uglavnom, ko bi ostao čitav, imao je čitav dan za plivanje, sunčanje, spavanje…
Jednog jutra osjetih svrab na leđima. Pomislih da sam noć prije na izviđanju pokupio kakav poganluk pri puzanju pa krenuh u kupatilo da se okupam. Pogled u ogledalo izazva mi razočarenje. Nije bio nikakav poganluk u pitanju, moja posebna koža gulila se na leđima. Na um mi pade izreka da vuk dlaku mjenja ali ćud nikada pa kako sam inače imao promjenjljivu ćud ponadah se da će, budući da sam tada već imao skoro 19 godina, s guljenjem kože i godinama doći do stabilnosti ćudi.
Naredne godine je baza prebačena na lokaciju dalje od jezera i nisam se gulio sve do nekoliko godina iza rata kada sam s Gagom, Ilhamom i Muamerom prvi put otišao u Neum.
Viđao sam ja i prije ljude u kupaćim kostimima ali ni blizu u tolikom broju. Mislim da smo taj dan bili baildisani i ja i svi džini i šejtani koji sa mnom deveraju. Pred podne je plaža već bila prilično popunjena pa smo se zavukli ispod nekih stepenica i sjedeći klanjali podne a nakon toga prilegli na naše peškire da odpsavamo popodnevnu žegu. Ne znam koliko sam tačno spavao, znam kad sam otvorio oči da više ispred mene nije bilo stabla palme uz koje sam usnio. Krv mi je jurnula u obraze a strah na tren paralisao tijelo. U oči me je, s nimalo prirodne udaljenosti gledala u oskudnu krpicu smještena pozamašna zadnjica neke vremešne Havine kćeri. Imao sam osjećaj da gledam strašnog bezbradog gusara s povezom preko oka čije je lice u nekoj strašnoj bitki sabljom duboko zasječeno cijelom dužinom. Valovi koji su se pod prstima nadošlog vjetra povećali i zapljuskivali zid ispod nas toj sceni davali su hičkokovske konotacije.

Ljetava je inače bila potomak Srnave. Imala je žućkastu, mjestimično skoro crvenakstu dlaku. Koliko god smo se nadali i iz godine u godinu čekali da joj vime bukne na mater, ona je ostala prosječna krava. Nikad nije davala ni blizu mlijeka kao majka joj a ni ono što je davala nije bilo mrsno kao u Srnave. Zbog tog je bik Bakonja kod Smajića, njen otac, ocijenjen slabim.
Ja sam je ipak volio jer nije htjela ubost, čak je davala i da je hvatam za rogove.