Poodmakla zora čeka da sunce sjekne u njenim raširenim rukama. Ugodna toplina ljetnjeg jutra, miris povaljane trave, rosa na njenim laticama i stotine zvukova malih joj stanara u ušima. Tlo na kom ležim zavaljen na leđa obraslo je mahovinom. Ugodnost kvari samo nagib terena koji me tjera da se jače nogama opirem kako ne bih odklizao niže. Gledam u krošnju trešnje ispunjenu crvenilom dozrelih plodova desetak metara iznad sebe. Još koji trenutak i ispuniće se šarenilom prvih sunčevih zraka. Nebo šilji svoju upupčenost tek urijetko zakićeno sitnim bijelim oblacima.
Grickam slamku zubima sjetan što ne znam slikati, da na platno, nekad, prenesem doživljaj.
Sliku sedam u punoljetstvo jakom stasalih mladića u maskirnim uniformama, što s puškom u ruci, nakon jednosatnog puzanja pod neprijateljskim rovovima čekaju znak za napad.
Pospana lica što će bez dvojbe zaspati na tom istom mjestu javi li se da napada nema i žustro potrčati naprijed javi li se da ga ima. Nije to ništa posebno u ljetu devedeset i treće. Ništa posebno u Bosni devedeset i treće. Ničim poseban ponedjeljak. Neko će možda poginuti, neko će možda preživjeti. Sunce će sigurno granuti a trešnja čekati berbu. Hoćemo li je brati mi ili oni u rovovima gore iznad nas, ili će ove godine ostati bez ljudskih dodira, znaće se za nekih petnaest minuta. Toliko je potrebno da se bitka dobije ili izgubi. Puščani hici, eksplozije ručnih bombi, bubnjanje krvi u vratnim žilama zatomiće za koji trenutak pjesmu zrikavaca i drugih stanara našim tijelima uzbihuzurene livade, no oni će, bez oBzira što ih mi ne čujemo i dalje jednako pjevati kao što će i Sunce jednako precizno slijedti svoj luk nebom iznad našeg (ne)postojanja.