Jutro

Otvaram vrata sanjivim očima procjenjujući prašinu na njihovim staklima. Mogu sačekati još jedan dan zaključujem, uz veliko učešće trenutne lijenosti i nespremnosti da se mašim krpe i očistim ih. Jedan krug stepenica do drugog sprata, pa opet pogled na stakla koja me dočekuju na njihovom vrhu. Strašni arhitekta je projektovao drvene ukrase odmah uz stakla…

Nastavi čitanje →

Kad Sakib umre

Padala je kiša. Nekoliko dana skoro neprekidno. Onda je s kišom počeo da pada i snijeg. Kiša je jenjavala a snijeg pojačavao. Drugi dan, nakon što je počeo padati, potpuno je prekrio sve. Krovove, bašče, puteve, ostavljajući samo mutnjikavu rijeku da sredinom grada teče bez njega na sebi. Onda je umro Sakib. Izjalovile su se…

Nastavi čitanje →

Jutarnja šetnja gradom

Gradom tiho, pognutih glava hodaju uživaoci kredita i njihovi žiranti. Zaljubljeni i razljubljeni. Sretni i tužni. Oni sretni što uvijek su sretni, i oni tužni što samo tužni su sretni. Hodaju zaposleni i nezaposleni. Umišljeni i zamišljeni. Odmjereni i zamjereni. Umorni i odmorni. Jaki i slabi. Ugodno i neugodno popunjeni. Mršavi. Obučeni i nedoobučeni. Kosati…

Nastavi čitanje →